Rapsodija u bijelom

Iako je You Want It Darker bilo posljednje ostvarenje objavljeno za života, Leonard Cohen ostavio je pregršt fragmenata i snimljenih stihova na kojima je ustrajno radio do samoga kraja. „Radio sam stalno, nikada to nisam nazivao umjetnošću“, s tipičnom je skromnošću objavio u skladbi Happens to the Heart s postumnog albuma prikladno (i gotovo nehajno) naslovljena Thanks for the Dance (Columbia/Menart).

Uz pomoć vrhunskih, motiviranih gostujućih glazbenika, Adam Cohen ispunio je očevu želju: publici predstaviti još devet pjesama, u onoj formi i aranžmanima koji će što vjernije odraziti duh, senzibilitet, ugođaj i ritam poetskih predložaka. Prateća instrumentalističko-pjevačka postava uistinu je impresivna. Srećom, irski kantautor Damien Rice, kanadska underground-glazbenica Feist, gitarist Daniel Lanois i, uz ostale, Beck te Bryce Dessner iz grupe National zajedničkim su naporima učinili bitno: istkali su ugođaj i dodali teksturu ne ometajući tijek Cohenovih stihova i usporenu (ali samouvjerenu) protočnost njegova glasa.

Načelno, projekti poput ovoga imaju gotovo neetičan, moralno upitan karakter – nije bez osnova teza da samo autorizirano djelo ima istinsku vrijednost. Postumni albumi nerijetko su doista bijedni pokušaji unovčavanja tuđega odlaska. Srećom, ovdje to nije slučaj. Angažirani glazbenici očito su velik trud uložili u svaki, pa i najsuptilniji detalj – ali i u ideju da projekt poprimi formu cjeline. Konačni rezultat zato ne funkcionira samo kao decentan posmrtni podsjetnik na jedan veliki talent, ili na uglazbljeni epitaf, nego i kao zaokruženo djelo.

Postumno objavljen album Leonarda Cohena

Nepotrebno je naglašavati, albumom dominiraju elegični tonovi, podvučeni diskretnim premazima flamenko-gitare, lutnje i klavira, uz dodane prateće vokale (mjestimično i zbor), koji dodaju prijeko potreban kontrast i gipkost Cohenovim „statičnim“ recitativima. „U zatvoru nadarenih, bio sam prijatelj s čuvarima“, tipičan je primjer elokvencije koja ga nije napuštala do zadnjega trena. Najviše je glazbe u The Hills – melodioznoj temi sazdanoj od nekoliko akorda i (za Cohenove standarde) gotovo raspjevanoj, zahvaljujući minucioznom aranžmanu i dionicama zbora. U recitativnom finalu Listen to the Hummingbird Cohenov sugestivni vokal poručuje: „Čujte ptičji cvrkut, osluškujte leptira, i napokon – slušajte Boga, a ne mene.“ No, najjednostavnija i najizravnija oproštajna poruka sadržana je u naslovnoj skladbi. „Hvala vam za ples / Bilo je teško, bilo je sjajno, bilo je zabavno / Hvala za sve plesove…“

Album Thanks for the Dance objavljen je uoči božićnih blagdana i tako nehotice ubačen u plimni val pomno osmišljenih komercijalnih zgoditaka kao što su The Christmas Present Robbieja Williamsa ili pak dvostruko obljetničko CD-reizdanje bestselera Mariah Carey Merry Christmas (izvorno iz 1994). U tom društvu, Thanks for the Dance uistinu zvuči poput ugođajnog antiklimaksa sezone, no Cohenove vrline o kojima se rjeđe govori – lakonski humor, rafinirana autoironija, pa i bljeskovi optimizma – kanadskog će pjesnika ionako zadržati u uskom krugu univerzalno intrigantnih autora, aktualnih i vitalnih bez obzira na godine.

A što se Robbieja tiče, on je na prvom božićnom projektu u karijeri ionako, prema vlastitim riječima, želio dokinuti tržišnu dominaciju Michaela Bublea, apsolutnog vladara na polju božićnih izdanja. Zato ništa nije prepustio slučaju: pomiješao je niz arhivskih blagdanskih standarda (Winter Wonderland, Let It Snow! Let It Snow! Let It Snow, The Christmas Song) s vlastitim pjesmama i u goste pozvao Roda Stewarta, Bryana Adamsa, Jamieja Culluma i svestranoga boksača Tysona Furyja s kojim je podijelio vokalne dionice u euforičnoj Bad Sharon. Iako za album The Christmas Present svjetska kritika ne nalazi mnogo lijepih riječi (prigovarajući mu, pomalo predvidljivo, sladunjavost u pristupu), kombinacija očekivanih klasika i autorskih skladbi pokazuje da je riječ o izvrsnom pop-pjevaču stare škole kojega nikada, a pogotovo ne za Božić, ne treba uzeti odveć ozbiljno. Uostalom, on je jedan od rijetkih koji se može provući sa swing-verzijom glam-rock budnice grupe Slade, Merry Xmas Everybody.

Ako je Robbie Williams sa svojim hitovima u eteru sveprisutan do točke izdržljivosti, onda Keb’ Mo’ pripada onima koji bi mogli – potpuno nezasluženo – proći ispod radara. Pravim imenom Kevin Moore, taj Grammyjem nagrađen 68-godišnji kantautor više od četvrt stoljeća pomalo samozatajno briše granice koje dijele blues, soul, jazz, folk i country. Ironično, njegov album Moonlight, Mistletoe & You s Robbiejevim dijeli neke sličnosti: riječ je o njihovim prvim blagdanskim ostvarenjima i oba su zasnovana na prepletanju vlastitog autorskog rukopisa i prigodnih standarda – no tu prestaje svaka sličnost. Naime, svoj blagdanski materijal Keb’ Mo’ uklopio je u poznate žanrovske okvire bez nepotrebnih i usiljenih izleta na tuđi teritorij – dakle, bez kompromitiranja odavno uobličena vlastitog identiteta. Sadržaj se oslanja na ono što taj vješti gitarist i sugestivni pjevač najbolje zna: na izvedbeni vokabular bluesa, jazza, soula i ostalih korijenskih žanrova. Od uvodne Please Come Home for Christmas Charlesa Browna do zaključne, super-romantične One More Year With You provlači se aranžmanska rafiniranost, vokalna toplina i sviračka ležernost koja album Moonlight, Mistletoe & You izdvaja iz mora ovogodišnje božićne produkcije. Uza sve to, prisutna je crta humora: autorska skladba Christmas Is Annoying (otprilike, Božić je gnjavaža) dobroćudno ukazuje i na užurbaniju stranu omiljenog blagdana.

Čini se, zapravo, da su mnoge bezvremenske božićne pjesme odavno snimljene i adaptirane u različitim kontekstima, od White Christmas Binga Crosbyja nadalje. Zapravo, netko je napisao da su Crosbyjeve prepoznatljive vokalne stilizacije svojevrsni sinonim za Božić, pa nije neobično da su sada njegove izvedbe na novom (!) albumu Bing At Christmas zahvaljujući tehnološkim čudesima zaživjele u novim orkestralnim aranžmanima Londonskog simfonijskog orkestra. Album sadržava i potpuri Peace on Earth / Little Drummer Boy, koji je Bing izveo s Davidom Bowiejem tek nekoliko tjedana prije smrti 1977. I, za kraj, ljubiteljima jazza iz mnoštva ovogodišnjih vinilnih reizdanja ističe se More Sounds of Christmas, nadahnutu kolekciju izvorno objavljenu 1964, koju potpisuje pijanist Ramsey Lewis sa svojim triom. Ukratko, iz svakoga područja može se izdvojiti pristojan komad glazbe čija kvaliteta nadrasta prigodničarske pritiske i ostaje – zauvijek.